KAO STARI MAJSTORI

Gradivni elementi slike poput motiva, kompozicije, kadra, boje, svjetla i inih elemenata u različitim stilskim periodima i kod različitih umjetnika doživljavali su promjene, iako postoji konstanta prožimanja samostalnih sastavnica jedinki upućenih jedne na druge. Uzmimo, primjerice, svjetlo – nužnost svih slikarskih ostvarenja s likovne i sadržajne strane – koje osvaja prostor difuznošću silnica ili akcentima u ritmu kompozicije. U djelima velikih stilova prošlosti, primjerice renesanse i baroka, sličnih i različitih karakteristika u vidovima odnosa umjetnosti europskog juga (prvenstveno Italije) i sjevera (Nizozemske), velikani kista i kroz osobno davanje uloge svjetlu pokazuju snagu svoje umjetničke osobnosti. U koncentriranju na jedan umjetnički izvor inspiracije i potke za vlastita traganja možemo uzeti nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća, prije i malo poslije, poradi zanimljive motivike (što i nije presudno) i razumijevanja odnosa svjetla, boje i prostora u ukupnosti slikarskog djela. Potanke ili tek okvirne analize daju priliku prepoznavanju vitaliteta svjetla utkanog u kromatske datosti slike, vodilje uz likovne činjeničnosti stvaranja ugođajnosti prizora.

Fotografija, kao mlađa sestra ili bar polusestra slikarstva, uza sve suštinske razlike, ipak vlastitim značajkama razvija dijalog kontinuiteta spram slikarstva. Majstori fotografije, ili oni na tom putu, bar djelomično slikarski misle o vrijednostima kadra, segmentima njegove cjelovitosti, orijentirima uprizorenja, slojevitosti priče, o ponuđenom prvom pogledu i asocijacijama koje se glasno nameću ili tiho uprisutnjuju. Likovna kultura, kao uvjet bez kojega se ne može, traži poznavanje povijesti umjetnosti, poglavito slikarstva, u viđenju srodnosti dvaju medija, dodirnih točaka koje mogu biti itekako poticajne kroz sklad likovne strukture, nositelja figurativnog, u ulozi branjenja ljepote, sa skladom i srazom intuitivnog i racionalnog u provedbi ideja, velikim tehničkim mogućnostima fotografije definiranim u crno-bijeloj ili kolorističkoj varijanti.

Sedamnaesto stoljeće na sjeveru Europe vrijeme je Rembrandta, Vermeera, Rubensa, Ruisdaela, Halsa, a u Francuskoj Georgesa de La Toura – slikara kod kojih, da se ograničimo samo na „oblikovanje“ svjetla, shvaćamo zbilju slikarske genijalnosti. U portretima, grupnim portretima, interpretaciji biblijskih motiva, žanr-scenama, interijerima s figurama, rjeđe pejzažima, svjetlo je suštinski, uz ikonografsku datost, vanjski i unutrašnji sadržaj slika. I u primjerima sfumaturne mekoće, uloge svjetla u čitkosti detalja, isticanja kolorističkih i tonskih prijelaza, stvorenog ozračja predmetnog, doživljaja dubine, svjetla u jezgri slike i mističnosti, gdje konkretno ulazi u bezmjerje duhovnog.

Umjetnost spomenutih slikara nije tek izuzetna muzejska vrijednost, popularna kod struke i publike. Ona i dalje poticajno zrači. Njezina vrijednost, bez kanonske ograničenosti, svakako je inspiracija i umjetnicima autorske fotografije za prenošenje tih načela u misaonost i deskriptivnost vlastitih autentičnih djela. Ponuda je izuzetno velika u zadatku povezivanja prošlosti i sadašnjosti. U otkrivanju ljepote, u ritmu kadra je boja, u kadru je tema, u kadru je svjetlo.

Stanko Špoljarić

---

pregledaj galeriju